Menu

ŠTO NAS JE NAUČIO BBC-ev NOVINAR: Osim što je bio užasan ratni zločinac koji je jeo malu djecu Praljak je imao i moć bilokacije

ŠTO NAS JE NAUČIO BBC-ev NOVINAR: Osim što je bio užasan ratni zločinac koji je jeo malu djecu Praljak je imao i moć bilokacije

Reptili i nadljudska vrsta imaju moći koje obični ljudi nemaju. Praljak je bio jedan od njih. Zahvaljujući hrvatskim medijima i BBC-novinaru saznali smo ne samo da je Praljak silovao Bošnjakinje, dakle nije ih spašavao, ma koliko se Bošnjaka uporno pokušavalo javiti da je to bio dobar čovjek, nego je, kako smo mogli čitati prošli tjedan, Slobodan Praljak imao i moć bilokacije.

To znači da je u isto vrijeme mogao biti na dva ili više mjesta i ulaziti u tuđa tijela i mozgove. Moguće je čak i da je putovao kroz vrijeme.

Kako bi inače završio tri fakulteta, bio istovremeno u tri konc logora gdje je silovao zatvorenice, u Zagrebu pio kavu i istovremeno rušio Stari most te u slobodno vrijeme razgovarao s Kulin banom o budućnosti srednjovjekovne Bosne i zaštiti stećaka?

Ljudski mozak, naš obični mali ljudski mozak nije u stanju shvatiti reptile.

No zato su tu Dupeček i novinar BBC-a tu da nam pojasne.

Hrvatsko novinarstvo naime svelo se na to da objavljuje članke, o tek umrlom generalu i presuđenom ratnom zločincu,  na brzinu sklepane članke, čiji je cilj bio zaustaviti opći šok u Hrvatskoj, i nezaustavljivu energiju ogorčenja koju je Praljkovo ubojstvo Haaškog suda polučilo.

Premda ti članci u sebi kriju kontradiktorne izjave.

Zašto su to činili? Zbog novca? Teško. To je ta neka pederli-potreba da se jednostavno bude važan.

Jedan od najcitiranijih članaka koji je izbačen drugi dan posle smrti jeste onaj britanskog novinara Ed Vulliamya kojeg su objavili  i index i telegram i svi mediji u dijelu BIH koji nije radio zločine. Al jest genocid. Međunarodno odobreni genocid.

Naime BBC novinar u početnom dijelu teksta, čitatelju sugerira , “Praljak me je pustio unutra u logor”.

Rečenica je to koja je stilski oblikovana tako da  u očima prosječne bošnjačke žrtve crta Slobodana Praljka kako stoji na ulazu u Dretelj i ključevima otvara vrata novinaru, vjerojatno smijući se tragediji koja se događa unutra. Potom mu Praljak, takav kako je predstavljen kaže , samo uđi i snimi. Vjerojatno se i zlokobno smješka te mu iz očiju sijevaju crvene šahovnice.Kako koja šahovnica gdje padne tamo zemlja sagori. Pod njim stenje bošnjačka zatvorenica koju siluje, a dok novinar BBC-a ulazi u Dretelj Praljak škilji na jedno oko i puca u bošnjačke zatvorenike koji se vrte na ringišpilu svezani u lance.

To je ta monstruozna slika koja se pušta, da se prosječnoj žrtvi HVO zločina Praljka što više uveže s Dreteljom.

U drugom dijelu teksta novinar pojašnjava, da je nakon uzastopnih odbijanja da bude pušten u logor, Slobodan Praljak bio taj koji je izdao naredbu da se novinara BBC-a pusti unutra.

Odjednom taj Slobodan Praljak nije ispred kapije, nego sjedi u stožeru, i na molbu novinara, daje izričito naređenje da se novinara pusti u logor. On je prvi iz cijele HVO strukture koji to naređuje. Sam novinar BBC-a ne krije da je time iznenađen.

Kako je to moguće? Dva Slobodana Praljka u jednoj te istoj priči na dva različita mjesta? Prvi je na ulazu  u logor, drugi je unatoč razočaranosti novinara, što nije mogao ući, jedini HVO general koji naređuje puštanje BBC novinara u Dretelj.

Pošto Index i BBC ne lažu, a znamo da ne lažu, zaključujemo da je Praljak imao moć bilokacije. Te je izdao naređenje u stožeru, a u trenutku kad je BBC novinar došao u logor Praljak je već bio tamo pred kapijom. U istom tom trenutku viđen je u Zagrebu, Sejšelima i Londonu gdje je režirao dramu.

O čemu se ovdje zapravo radi?

O klasičnoj novinskoj propagandi kakva se inače koristi u ratnim uvjetima kada treba upaliti ili ugasiti cijele mase.

U uvodu teksta ubaci se rečenica koja implicira da je Praljak osobno bio krvnik iz Dretelja, otvarač kapije. U drugom dijelu teksta, novinar demantira sam sebe. Praljak sjedi u uredu i želi da BBC uđe u Dretelj.

Daljnje analize hrvatskog novinstva BBC izjava nema. KAda BBC nešto plasira to se ne propituje. Makar bilo kontradiktorno.

Iako je recimo logično bilo upitati se zašto bi šef Zločina i krvnik iz Dretelja htio da BBC-ev novinar snimi zločin u Dretelju?

Zašto nije postupio kao generali ABIH i zabranio ulazak novinarima u logore ABIH, Bugojno, Jablanica, Konjic, Ćelebići, te uništavanje svih foto i video materijala o zločinima ABIH?

Što je bilo Zločincu Praljku da , za razliku od drugih šefova HVO-a izda naređenje da se Dretelj mora objaviti svijetu?

Postoji li ikakvo logično pojašnjenje za cijenjene horvacke dupečeke?

Naravno da postoji. Njega nalazimo u ranijim presudama Haaga. Recimo Mladenu Naletiliću Tuti. Zločincu kojeg je Hercegovina odavno osudila i s čijim smo se zločinima odavno suočili. A koji je skupa sa Štelom bio jedan od “najneumornijih” dreteljskih popunjivača.

Čovjeku kojeg nitko nije oplakivao, niti veličao niti ga je tko od Hrvata dočekao  kad je izišao iz zatvora.

Kako je to moguće? Ako je hrvatski narod sklon proslavi zločinaca, zašto ih plaho zaboli za Tute, Štele, Rajiće i zašto ih boli Praljak? Zašto? Zašto ne plaču jednako za svima?

Novinare u Horvatskoj nije zanimalo da je Tuta u to vrijeme  bio toliko moćan da je i Praljka jedan put spremio u Zageb nakon što mu je stavio pištolj u usta. Svog nadređenog. Nije li to trebao biti dokaz sudu da Praljak nije imao de facto kontrolu? Dokaz kojim su oslobodili Sefera iako njemu nitko nije stavio pištolj u usta? I iako im Sefer ničim to nije dokazao.

Tuta je čistio cijele gradove.  Čak i Štefa od Ljubuškog, kada prije par dana govori za Al Jazeeru, kaže, da su Bošnjake Ljubuškog, kupili vojnici dovedeni sa strane a ne domaći Ljubušaci.

Koji su to vojnici sa strane koji su terorizirali nehrvatsko stanovništvo Hercegovine?

Isti su to oni koji su drmali Dreteljom. I čiji je vrhovni zapovjednik već od ranije osuđen u Haagu. A koji je Praljku bio formalno podređen dok mu je u praksi gurao pištolj u usta i nazivao ga “Titovim govedom”. Te ga šutao iz Hercegovine prema Zagrebu.

Nije li dakle stoga bilo logično zaključiti da je Praljak, davanjem naređenja BBC-evom novinaru da ga se pusti u Dretelj nastojao iskompromitirati svog progonitelja i na taj način isprovocirati njegovu smjenu i uhićenje? To se kasnije i dogodilo. Tuta je odveden u Split no zahvaljući svojoj moći i vezama dugo je skrivan.

BBC novinar  kompromitira  uvod u svoj tekst no hrvatski mediji jednako ga prenose. Jer važno je zaustaviti stihiju. Paralelno s tim ide masovno rušenje facebook profila na kojima ljudi ne slave zločin, i ubojstva, nego izražavaju neslaganje s presudom. Haaški sud nije Bog. Nit je Papa. Haaški sud nije stekao dogmu o nepogrešivosti. Držeći nevine ljude tamo i po 10 godina već je puno puta dokazao da itekako griješi.

U Haagu se dogodilo to da su naprosto konstatirali da je Slobodan Praljak bio zapovjednik glavnog štaba HVO-a, da je znao da HVO premješta i zarobljava Bošnjake, kao i to da će u Mostaru biti počinjeni zločini ili za pojedina ubojstva i ranjavanje članova međunarodnih organizacija. Haag je optužnicu skrojio drugačije nego Haliloviću. Birokratski. Politički. Ne po individualnoj odgovornosti. Nego po ekstenzivnom tumačenju zapovjedne odgovornosti.

Na Praljku je bio teret dokazivanja da nije naređivao zločine i da nije imao kontrolu. Ako optužnica kaže – komandna odgovornost je dokaz, kako se obraniti od takve optužnice?  Bio si general vojske koja je radila zločine. Dakle kriv si. Čemu je onda uopće bila potreba suđenja? Zašto ih nisu osudili po kratkom postupku? Zašto stvarati privid da obrana uopće ima šanse?

Ni stotinu Tutinih pištolja u ustama nadređenog mu generala pred haaškom pravdom nisu ga mogla obraniti.

Zato je sasvim normalno da jedan te isti sud kaže u dva različita slučaja sljedeće: 

1.TUŽITELJ u slučaju Halilović nije dokazao da je Sefer Halilović imao de facto kontrolu nad Zukom i postrojbama koje su počinle genocid u Grabovici i Uzdolu. Iako Rasim Delić od Sefera Halilovića traži da se počinitelje genocida u Grabovici i Uzdolu kazni, čak ni to nije bio dokaz sudu da je imenovani šef akcije Neretva imao de facto kontrolu.

Seferovo suđenje najkraće je u povijesti Haaga iako je bio šef vojske na čijem terenu danas nedostaje 500.000 kršćana. Oslobađajući tekst ove presude morao bi se tiskati u svim hrvatskim novinama čisto da ljudi vide politiziranost jednog te istog suda te njegovu preočitu namjeru da poptuno amnestira ABIH od njenih zločina.

Primjetimo da je u slučaju Halilović teret dokazivanja na Tužitelju. I da se Sefer izvukao, premda je imao de jure kontrolu nad Zukom i ubojicama iz ovih sela. No sud je tražio od Tužiteljstva da dokaže de facto kontrolu.

U slučaju Praljka to ne vrijedi. Sud kaže sljedeće: 

2. OBRANA nije uspjela dokazati da Praljak nije imao de jure kontrolu. De facto kontrola sud sada ne zanima. Jer tužba za UZP se temelji na de-jure principu. Bez obzira što je hrvatski Zuka – Mladen Naletilić tuta, hrvatskom generalu stavljao pištolj u usta, i tjerao ga iz BIH, sud je zaključio da je on imao de-jure kontrolu.

No što bi se novinari Indexa, ili BBC-a bavili time?

Važno je Praljka predstaviti kao krajnjeg monstruma.

Taj isti monstrum, jedini je haaški osuđenik, čiju su presudu nepravednom nazvali pripadnici iz sva tri naroda u BIH. I to je još jedna specifičnost za njega.

Ovaj tekst ne bavi se obranom zločina. Niti ismijava žrtve. Zločini su počinjeni, hrvatski narod ih se stidi i za njih  odgovara. Za razliku od drugih politika, koje se ponose svojim zločinima i čiji se logori, jame i ubojice i danas kriju.

Ovaj tekst tek pokušava ispraviti nepravdu nakon smrti, u kojoj je Index dao strašan obol, da se možda jedinog vojnika prošlog rata u BIH koji je imao ljudsko lice, i koji je nakon rata hodao po cijeloj BIH, čiste savjesti, prikaže kao najobičnijeg monstruma.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka