Menu

Nino Raspudić: Kako i zašto u EU?

Nino Raspudić: Kako i zašto u EU?

Da li će EU umjeti da pjeva kao što su zemlje kandidati pjevali o njoj? Ova grbava parafraza Miljkovićevog stiha o slobodi i sužnjevima u slučaju hrvatskog sna o Europskoj uniji izgleda da će dobiti negativan odgovor.


Mit Europske unije istrošio se, iz više razloga, u toj mjeri da je danas, manje od tri mjeseca prije ispunjenja tog glavnog nacionalnog cilja nakon stvaranja države, većina stanovništva potpuno ravnodušna prema skorom ulasku u nekoć toliko žuđenu uniju. Koliki je euroentuzijazam, javnosti pokazuje i činjenica da se još ne zna hoće li se 1.7. 2013, na dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju, uopće i organizirati proslava u glavnom gradu. Umjesto toga, spominje se nekakav prigodan koncert u Puli. Da je do ulaska došlo prije dvadeset, deset, pa čak i pet godina, moglo se računati na opće slavlje na prepunim trgovima, no danas je priča drugačija.

Dva su osnovna razloga zašto se završetak "europskog puta" dočekuje bez entuzijazma. Prvi se tiče cilja, Europske unije, koja se, dok je trajao taj dugački kandidacijski put, drastično izmijenila, pa to više nije ona sretna, bogata, nekonfliktna zajednica, kakva je izgledala na startu. Drugi razlog tiče se samog puta koji je bio mukotrpan, često i ponižavajući, što je kulminiralo zadnjom slovenskom ucjenom oko rješavanja pitanja duga Ljubljanske banke. Sve to je dodatno potamnilo ionako devalviran cilj.


Ekonomska kriza koja traje već godinama i koja je pogodila veći dio Europske unije, s razornim posljedicama za zemlje na njenom jugu, pokazala je sve njene strukturne manjkavosti. Britanski premijer nedavno je najavio referendum o ostanku njegove zemlje u Uniji, sve je očitiji raskol između zemalja sjevera i juga/istoka, zemlje koje umilno nazivaju PIGS (Portugal, Irska, Grčka, Španjolska), već im se mogu dodati Cipar i Slovenija, a uskoro i Italija, koje su u teškoj krizi, neke od njih bilježe nezaposlenost mladih od pedeset posto, a Grčka visi o koncu u eurozoni. Uz to, šest godina nakon ulaska, stare članice i dalje tretiraju Bugarsku i Rumunjsku kao zemlje ljudskog otpada kojem spremaju antikampanju kako bi ih odvratili od doseljavanja. Kad sve to vidi, hrvatski građanin se s punim pravom može upitati je li imalo smisla, uz skupo plaćen ulaz, dolaziti u klub u kojem je "zabava" možda već završila?


Sve društvene negativnosti, za koje se naivno vjerovalo da će ulaskom u EU nestati preko noći, unutar Unije su danas jednako izražene, u nekim slučajevima i gore nego u Hrvatskoj. Politički ekstremizam poput Jobbika u Mađarskoj ili Zlatne zore u Grčkoj ili Geerta Wildersa u Nizozemskoj ni blizu nema domaćeg pandana. Ili što reći, da nabrojimo samo nasumice, npr. za komunalnu katastrofu s odvozom smeća u Napulju, plagijat doktorata njemačke ministrice obrazovanja Annette Schavan, kojoj je oduzeta titula, zadnji korupcijski skandal oko najstarije banke na svijetu Monte dei Paschi di Siena, namještanje rezultata u europskim nogometnim ligama? Europski izvjestitelji nadziru međunacionalne odnose u Vukovaru, dok hrvatski, iz nepoznatog razloga, ne nadziru stanje u Belfastu, gradu koji je u Uniji već četrdeset godina, pa su unatoč tome dvije zajednice odijeljene fizički kilometrima zidova, a molotovljevi kokteli i krvavi sukobi su uobičajena stvar. Europska unija nikada nije bila savršena, utopijska zajednica kakvom su je narodu predstavljale naše političke elite, a zadnjih godina je definitivno znatno manje privlačno društvo nego prije.

Što se tiče pristupnog puta, radi se o netransparentnom procesu u kojem nisu jasno definirana pravila igre i nema dosljednih kriterija pa zemlje kandidati ili potencijalni kandidati nikada do kraja ne znaju na čemu su. To se vidi i iz zadnjeg srpskog primjera, ali i iz višedecenijskog turskog stajanja u repu. Umjesto da se suoči s jasnim, otvorenih stavom, javnost zemalja kandidata mora gonetati vlastitu sudbinu na temelju neodređenih iskaza unutar godišnjih izvješća Europske komisije, koja procjenjuje je li zemlja kandidat "odradila domaće zadaće", kako su besramno snishodljivo govorili hrvatski pregovarači.

Na unutrašnjem planu hrvatski problem je bio nedostatak prave javne rasprave. Kako se put bližio kraju, a situacija unutar EU pogoršavala, sve više je upadalo u oči da se radi o mitu, a ne o racionalnoj, argumentiranoj politici. Umjesto da se odluku o (ne)ulasku u EU donijelo europski, znači transparentno i argumentirano, uz opsežnu i kvalitetnu javnu raspravu nakon koje bi birači mogli odvagnuti prednosti i mane ulaska te na referendumu glasovati racionalno i odgovorno, nametnut je mit Europske unije koja "nema alternativu". A mit je po definiciji sveta priča u koju se apriori vjeruje, koja se ne smije propitivati i čiji se smisao ne treba argumentirati. Lanjski referendum je prošao neuvjerljivo, odazvalo mu se svega 43,51%, birača, od čega je 66,27% glasovalo za, dakle manje od 29% od ukupnog broja birača odlučilo je da Hrvatska treba ući u EU.


Što bi bilo da je Hrvatska odlučila ostati izvan EU? Nemoguće je odgovoriti na to pitanje, jerkao što nije napravljena analiza prednosti i nedostataka ulaska u Uniju, nitko nije suvislo proanalizirao ni mogućnosti koje se otvaraju, ili zatvaraju ostankom izvan nje. Čini se da je jedini smislen zaključak kako bi i unutar EU i izvan nje ipak sve najviše ovisilo o nama samima. Može se biti polukolonijom i ako se ostane izvan EU, kao što se može ostati Balkancima (u negativnom, stereotipnom smislu) i unutar nje.

Budućnost Hrvatske ovisi o tome hoće li imati političku elitu sposobnu u okviru EU izboriti bolje mogućnosti za svoju zajednicu. Nemoguće je predvidjeti budućnost do kraja, ali ovo što je do sada pokazano u pregovorima, ne sluti na dobro. Hrvatski pregovarači nisu se ponašali kao predstavnici suverene države koja u širem okviru traži svoj interes, već kao compradori, nakupci, posrednička karika između kolonijalnih gospodara i lokalnog stanovništva.

Srpski pristupni pregovori s EU, iz zagrebačke perspektive gledano, pokazuju se kao ponavljanje istog obrasca, u još jadnijim uvjetima. Dok pišem ovaj tekst još se ne zna odluka srpske vlade o zadnjem ultimatumu. Kakva god bila, čini se kako se ništa bitno neće promijeniti. Javnosti je ostavljen lažni dojam kako se bira između dvije velike stvari, Kosova i EU, pri čemu se pod ovim drugim automatski podrazumijeva razvoj, napredak, bolji život.

Apsurd tog izbora je što su fikcija i jedno i drugo, jer niti Srbija drži Kosovo niti postoji ikakvo jamstvo da će dobivanjem datuma za početak pregovora o pristupanju EU pa čak i kasnijim ulaskom u nju (ako se do tada ne raspadne) srpski građani imalo poboljšati životni standard. Dakle, Srbija može odustati od ništa da bi dobila ništa ili donijeti suprotnu odluku pa odbiti ništa da bi zadržala ono što ne drži.

Točnije, može se konačno djelomično suočiti sa stvarnošću i osloboditi kosovskog mita da bi zapala u novi, eunijski mit. Davno je prošlo vrijeme alternativa poput famozne - ako treba, jest ćemo korijenje, ali ćemo ostati slobodni i svoji. E, nećeš. Postoji varijanta da će ti naređivati drugi, a svejedno ćeš jesti "korijenje".

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka