Menu

Ništa nije slučajno: Stvarna pozadina prosvjeda u BiH

Ništa nije slučajno: Stvarna pozadina prosvjeda u BiH

Loše socijalno stanje građana BiH bilo je platforma za očito pomno i unaprijed oraganizirane prosvjede. Sve događa u trenutku kad je Velika Britanija ozbiljno Hrvatima počela osporavat status konstitutivnog naroda.

 Prosvjedi u BiH posljednjih su se dana pretvorili u mirne prosvjede i plenume građana. Loše socijalno stanje građana BiH bilo je platforma za očito pomno i unaprijed oraganizirane prosvjede koji su počeli u Tuzli, brzo se pretvorivši u vandalizam. Po već mnogo puta viđenom načinu organiziranja ''revolucija i proljeća'', vrlo brzo se vidjelo da postoje tri grupacije onih koji prosvjeduju.

Prva - prosvjednici s isključivo socijalnim motivima, drugu su činile navijačke i supkulturne skupine i treću ''organizatori'', točnije ciljano dovedeni prosvjednici, među kojima su bile skupine pristigle iz Sandžaka. S obzirom na to da su prosvjedi buknuli u kantonima s bošnjačkom većinom, i brzina kojom su se širili prema Mostaru, ubrzo je postalo jasno da je riječ o još jednom pokušaju da se politička razmimoilaženja između bosanskih unitarista i hrvatskih federalista pokušaju prenijeti na izvaninstitucionalno područje, odnosno područje ''upravljane krize''. Tiho samoorganiziranje Hrvata u zapadnom Mostaru, Čapljini, Čitluku, Posušju, itd. u subotu su spriječili Čovićevi HDZ-ovci uz pomoć nekoliko hercegovačkih fratara, prepoznavajući model izazivanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba iz vremena rata.

Sve ovo događa se u trenutku kad je Velika Britanija ozbiljno Hrvatima počela osporavati status konstitutivnog naroda. Ta zemlja ima duboke veze s formiranjem postrojbi uvezenih islamskih ratnika. Njihov dolazak označio je i početak ratnog hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. Njihova ideologija, do rata potpuno strana lokalnom stanovništvu, ostala je umrežena u BiH. Osporavaju je mnogi bošnjački intelektualci, ali bez većeg uspjeha. Ona je ukorijenjena u politici. Analizirajući izjave bošnjačkih političkih prvaka (od kojih svi nisu bošnjaci po narodnosti) prije, i za vrijeme prosvjeda postaje jasno da prijedlogom o ukidanju županija Federaciju žele pretvoriti u bošnjački ekskluzivitet.

Američki ''foreign policy'' u posljednjoj analizi, za sva događanja u BiH okrivljuje Daytonski sporazum, što je nonsens. Točno je da Sporazum nije dobio demokratski legitimitet svih triju naroda, ali u kontekstu vremena u kojem je potpisan, bio je nužnost. Sve poslije što se događalo zapravo je i najveći ''grijeh'' politike SAD-a koji je bio ključan za takvo zaustavljanje rata, ali ne i za stvaranje stabilnog mira. Svojom vanjskom politikom ''take money and run'' sferu svojih interesa su ubrzo nakon Daytona preselile na Bliski istok. Omogućivši i podupirući turski come back na Balkan. Malo pomalo Turska je počela upravljati procesima u BiH.

Hrvatska koja se trebala nametnuti kao lider, prije svega zbog svog naroda koji tamo živi, te sigurnosnih i geopolitičkih interesa - tu je šansu propustila vodeći godinama vanjsku politiku samo jednog cilja - a to je bio ulazak u EU. SAD je tiho podupro turski angažman na prostoru, koji je toj zemlji povijesno bitan. Uloga Turske Americi je bila važna i zbog njezinih interesa u novom ''postproljećarskom'' poretku arapskog svijeta, ali i zbog izrazito proturuskih stavova premijera Erdogana. Stoga ne čudi što je Dodig odmah otišao na konzultacije u Beograd, Milanović stigao u Mostar, a Davatoglu u Sarajevo. Turski ministar vanjskih poslova Ahmed Davatoglu, autor je ''Strateške dubine'' koja je jedan od najčitanijih vanjskopolitičkih manifesta u zapadnim diplomacijama (iako nije prevedena na engleski). Davatoglu, inače i šef odjela za međunarodne odnose sveučilišta Bijkent, u tom je strateškom dokumentu predstavio principe neoosmanske ideologije kao glavne smjernice turske vanjske politike. Predavajući 1990-1995 na Islamskom sveučilištu u Kuala Lumpuru sprijateljio se i s bivšim reisu-l-ulemom Mustafom Cerićem. Dolaskom u Sarajevo, ipak je podržao sve i svačije napore da se situacija u BiH sredi i pozvao i Hrvatsku da u tome Turskoj bude partner - na zasadama suradnje predsjednika Tuđmana i Demirella.

Partnerstvo s Turskom u tom diplomatskom pothvatu u svakom slučaju je poželjno, u jednom dijelu i s pozicija hrvatskih interesa, ali BiH ipak mora postati ''vrijeme Europe'', točnije EU koja je taj prostor svih ovih godina potpuno politički zapustila. Novi, europski koncept, koji je tek u začetku i na pomolu, vidljiv je u rezoluciji Europskog parlamenta o BiH koja jasno i nedvosmisleno negira bosanski unitarizam, suprotstavljajući se centralizaciji vlasti u Sarajevu, i zalažući se za koncept federalizma i konstitutivnosti naroda. Premijer Milanović to je snažno potvrdio svojim odlaskom u Mostar. Zastupnik u EP Andrej Pleković (HDZ-EPP), prije dva dana u Europskom parlamentu je imao istup u kojem je kazao da se stvarni uzroci nereda u BiH trebaju dubinski analizirati, a ne ih promatrati kao ''socijalnu frakturu na BiH način''. Održanje cjelovitosti BiH je kontinuirani prioritet hrvatske politike od 1991. Model prerastanja BiH iz međunarodnog protektorata u državu triju konstitutivnih naroda, neće bit ni kratak ni lagan. Zadatak hrvatske politike je da svim diplomatskim sredstvima i svojim političkim kapacitetom za to stvori zdravu, demokratsku pretpostavku.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka