Menu

Damir Šiljeg: Moja poruka onima koji svoj nemir žele riješiti cigaretom

 Damir Šiljeg: Moja poruka onima koji svoj nemir žele riješiti cigaretom

Poštovani čitatelju. Obraćam ti se ovim tekstom jer sam, potaknut na razmišljanje o jednom problemu, sada skupio sve svoje misli na jedno mjesto i želim ti ih ovdje iznijeti. Nije slučajno što sada ovo čitaš jer će se vjerojatno u velikoj mjeri ticati tebe, a ako ne, onda će ti sigurno prva misao biti netko tko ti je drag i blizak, a tiče ga se. I pokazat ćeš mu. O čemu se radi?

Mnogo puta u mom životu prijatelji su me nudili da zapalim koju cigaretu s njima. Svaki od tih puta bi se u dubini mene stvarao otpor, reagirala bi savjest koja je u mom slučaju, spletom okolnosti i doživljaja kroz djetinjstvo, naučila da je to nešto što nije dobro. Međutim, jednako tako se stvarala i znatiželja. Pitao sam se: Pa kako to izgleda, možda bih ipak trebao probati…(?) Svjestan cake koja leži u tom probavanju, uz nagovor, poticaje, opravdanja i izgovore, ipak nisam uzimao. „Ne bih hvala“, rekao bih. „Pa, ništa ti neće biti, eno moj dedo, 80 mu godina, puši dvije kutije dnevno, nikad mu ništa nije bilo. A uostalom, ako i bude nešto, mora se od nečeg umrijeti“, dodali bi oni.

Moj tata je, prije nego sam se ja rodio, jako puno pušio, nekada i do tri kutije dnevno. Jednog dana, dok je čuvao lubenice u polju, u malom logoru koji je sebi napravio, dogodio se trenutak kada je njegov organizam postao prezasićen i osjetio je toliku nemoć i većina stanica u njegovu tijelu su se sasušile. Ostao je tu ležeći i gušeći se u katranu koji je izlazio iz njegovih pluća. Moja mama ga je našla u jako lošem stanju, završio je u bolnici i tu je morao proći kroz jako mukotrpno čišćenje organizma, što od štetnih tvari u njemu, što od ovisnosti o istima. Bogu hvala, očistio se, odbacio je cigarete i svaku pomisao na njih i sada živi u blagom žaljenju prema svima koji „uživaju“ u uvlačenju dima duhana u svoj organizam. S druge strane, ja sam isto imao dedu koji je živio 84 godine, pušio je otprilike dvije kutije dnevno i bio relativno zdrav, čvrst, izdržljiv. Ta činjenica mi je dala elana da se okuražim i probam. I tako sam jednom prigodom probao. Htio sam osjetiti kako je to, što je to sadržano u tom malom smotku duhana a što ljude čini mirnijima i opuštenijima. Bio sam sam, zapalio sam cigaretu i povukao jedan dim. Mnogi kažu kako taj prvi dim ima za posljedicu jako težak kašalj, no kad on prođe, sljedeća cigareta je lakša. S trećom si već na TI. Ja nisam imao potrebu zakašljati. Nakon jednog dima, gledao sam u filtar cigarete, gledao u dim koji se nekim nedefiniranim putanjama vijorio po prostoriji i samo sam pomislio: „Ako je nakon samo jednog dima ovaj filtar ovako žut, ako je nakon samo pola centimetra zapaljene cigarete prostorija ovako zadimljena, pa Bože dragi, koliko bi se toga uvuklo u mene da sam dokrajčio tu cigaretu, ili da sam danas uzeo cijelu kutiju.” Možda je to do moje savjesti koja je davno naučena da to nije u redu, ali ugasio sam cigaretu i nikada više mi nije palo na pamet da bih je opet uzeo. Sve što sam napisao vezano za tatu saznao sam nekoliko godina kasnije i ja ga poznajem kao tipa koji jako mrzi svaku pomisao na cigaretu. „Živi otrov“, rekao bi.

 

Dugo vremena su moji argumenti bili znatno manji u odnosu na argumente pušača koje sam pokušavao odgovarati od cigareta, ili ih između ostalog uopće nije bilo briga. Pušili su čak i svjesni svih posljedica, uzimajući svoja pluća, ždrijelo i usta zdravo za gotovo. Rekli bi opet: „Od nečeg se mora umrijeti.“

Došao Ante na kiosk kupit’ cigarete. Uzima kutiju od prodavačice i vidi da na njoj piše velikim slovima „Pušenje ubija!“. Ante se malo strese, vraća cigarete prodavačici i kaže: „Ajde dajte mi, molim vas, one za trudnice.“

Heh, koliko samo bježimo od činjenice da je nešto jače od nas? Koliko se odupiremo prihvatiti da je to stvarno tako, da stvarno ubija, da stvarno šteti zdravlju tebi i tvom bližnjem pored koga pušiš? Koliko samo opravdavamo sebe da to nije ništa puno i da imamo kontrolu nad tim? Ma nemaš, bolan, kontrolu kada tvoj unutarnji mir ovisi od jednog smotuljka duhana. Zar smo ja i ti gospodari svojih tijela pa imamo pravo na taj način im štetiti? Nismo i nemamo! Jedini Gospodar nad mojim i tvojim tijelom je Onaj tko je to tijelo i stvorio.

 

Što ti želim reći? Nemaš pravo bezazleno se ponašati kad ti spominjem ovu temu. Ipak, ja znam da ti nije svejedno. Ti u dubini sebe znaš da to nije dobro, ali se svejedno odlučuješ nastaviti konzumirati. S jedne strane si možda sebe uvjerio da ne možeš bez toga, ali si onda, moj prijatelju, ovisan. S druge strane si možda odlučio da je to tvoj gušt, nešto u čemu uživaš kada poželiš, ali si onda, moj prijatelju, nezahvalan za zdravlje koje ti je darovano. Tvoje tijelo je Hram Duha Svetoga. Prekrasna tvorevina u koju je utkana duša koja čezne biti Njegova. I tko sam ja da od tog Hrama pravim sušaru? Moj dedo je, istina, poživio unatoč znatnoj količini cigareta u životu, ali, zašto bih ja riskirao? Kako mogu biti tako siguran da će se i meni tako dogoditi? Mene hvata nemir jer znam da ne mogu biti siguran. Možete zaključiti da ja taj nemir, niti bilo koji drugi nemir neću rješavati cigaretom. Mislim da postoji nešto puno bolje. Tu je, između ostalog, zaziv Duha Svetoga. Pa umjesto da zapalim cigaretu, ja ću Ga moliti da se u mom srcu zapali Svjetlo. Onda znam da će mi ono donijeti mir. Ma za bilo koju situaciju. Sam zaziv kaže: „Ti nazivaš se tješitelj“. Dalje: „U nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka“. Ili pak nešto što nam najviše treba: „Postojani mir nam daj“. Pa zar je išta bolje od toga? Možda ćeš u ovom trenutku prihvatiti moje riječi, ali reći: „Nisam ja dovoljno jak da to mogu…“ A ja ću te pitati: „Zašto se podcjenjuješ?“ Pitam te to! Zašto se podcjenjuješ?

Moraš znati da sve što se dogodilo dosad nema veze. Mali tračak nade u tvom srcu i kajanje ti donosi Oprost. Oprostit ćeš samom sebi, Bog će ti oprostiti, jer uvijek to radi, da ne znam koliko zaglibiš, to nam je obećao i to nikad ne prestaje. Ali u tom oprostu moraš sudjelovati i ti da bi djelovao. Ja te molim za svaki sljedeći put kada budeš imao potrebu svoj nemir umiriti cigaretom, da izmoliš zaziv Duhu Svetom. Ako si u društvu, još bolje, potakni i njih. A nemoj se stidjeti. Budi Njegov jer je to jedino što si od početka i bio. A nema smisla da ne nastaviš biti. Ja znam da nije lako, jer baciti cigarete od sebe ima težinu kao baciti od sebe lijenost, psovku, blud, bilo kakvu lošu naviku. A to je to, loša navika koja te čini zadimljenim i smrdljivim kao što bilo kakav grijeh čini tvoju dušu. Pa pokušaj sada odlučiti da ćeš nastojati steći jednu dobru naviku za kojom čezneš, a svako malo te nešto odvlači od nje. Sutra opet pokušaj odlučiti da ćeš nastojati steći još jednu. Sve dok nastojiš, stjecat ćeš i znat ćeš da radiš dobro jer se boriš, hrvaš i znaš svoj cilj. Sve dok se odupireš, nećeš jer znaš da nije u redu i upadaš u kolotečinu poroka koji su te zarobili. Jednostavno je za razumjeti, a priznajem, teško za postići. Ali nije nemoguće. Na kraju krajeva: Sve mogu u Onome koji me jača (Fil 4,13)

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka