Menu

Čak četvrtinu slatkog pića čini opasnija verzija šećera: 'To je poput ovisnosti'

Čak četvrtinu slatkog pića čini opasnija verzija šećera: 'To je poput ovisnosti'
Je li to prava mjera za borbu protiv pretilosti? Hoće li se tako doista zaštititi djeca, najmlađi i najpodložniji potrošači? Je li se država trebala konzultirati s institucijama?
Hoće li novi porez natjerati kupce na odlazak u trgovine preko granice te na kupnju manje poznatih i jeftinijih marki? Na što će se trošiti novac te je li se prvo trebalo poraditi na prevenciji? Kako je u drugim zemljama i što se od njih može naučiti?... Cijeli niz pitanja i kritika izazvala je najava ministra financija Zdravka Marića da Hrvatska oporezivanjem slatkih pića uvodi novu generaciju “zdravih poreza”. Plan je da se bezalkoholna pića oporezuju s obzirom na količinu šećera u njima. Stoga se odmah počelo raspravljati i o štetnosti samog šećera kada se na njega čak uvodi poseban porez.
“Ubojica” od kukuruza
Koje sve vrste postoje te jesu li baš sve jednako štetne? Kako šećer djeluje na organizam te zašto su se baš sokovi našli na tapeti? Pitanja su to na koja se ovih dana traže odgovori, a pojašnjenja nam je dao diplomirani nutricionist Branimir Dolibašić. – Kada se kaže šećer, kolokvijalno se misli na bijeli rafinirani i kristalizirani šećer koji se koristi u kuhinji, no u nutricionizmu se razlikuje mnogo vrsta – kaže voditelj nutricionističko-dijagnostičkog centra Nutrilife iz Zagreba. Šećeri su probavljivi ugljikohidrati koji tijelu daju neophodnu energiju. Dijele se na jednostavne odnosno monosaharide te složene poput disaharida i ostalih polisaharida. Najpoznatiji je monosaharid glukoza koja je uvijek prisutna u krvi, a tu je i fruktoza, odnosno voćni šećer koji se primarno nalazi u voću, povrću i medu. Galaktoza je pak saharid koji se nalazi u mliječnom šećeru laktozi. Najpoznatiji dvostruki šećer je saharoza koja se sastoji od glukoze i fruktoze, a upravo je to bijeli kristalni šećer koji se dobiva iz šećerne repe i šećerne trske. Najpoznatiji polisaharid je pak škrob kojim su bogate žitarice. – Saharoza koja se koristi u kuhinji nekad se koristila i u industriji. No napretkom tehnologije osmišljen je niz umjetno proizvedenih šećera koji su jeftiniji te se koriste za zaslađivanje – ističe Dolibašić te dodaje da je pritom najpopularniji glukozno-fruktozni sirup koji se često naziva i “slatkim ubojicom“. Riječ je o sirupu sličnom saharozi, ali on se dobiva iz kukuruza te ima nešto veći udjel fruktoze od glukoze, pa je stoga i slađi. Osmišljen je u Japanu 1960-ih, no svijet je pokorio nakon što se desetljeće kasnije počeo masovno koristiti u SAD-u s ciljem snižavanja cijene hrane.
Ovisnost o najgoroj energiji
– Taj sirup daje osobi jak osjećaj slatkoće na koji se veoma brzo navikava, poput ovisnosti. Osim toga, tolika količina šećera poremeti regulaciju šećera u tijelu pa ono traži kaloričniju hranu. I tako se pokreće lavina debljanja – kaže Dolibašić te dodaje kako taj proces uglavnom počinje već u ranom djetinjstvu. – Pritom su posebno opasni slatki sokovi čiji su glavni konzumenti djeca. Sokovi, posebice gazirani, doslovno su kombinacija šećera, vode i malo okusa. U njima nema ničega drugog, ni vitamina, ni minerala. To su prazne kalorije i zato ih se može konzumirati u velikim količinama. Osoba ne bi bila u stanju pojesti toliko slatke hrane koliko može konzumirati slatkih sokova. U tome je glavni problem – naglašava Dolibašić te zaključuje da se djeci sokovima daje najjeftinija i najgora energija, baš kao da se u automobil stavlja loživo ulje kako bi vozio

 

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka