Menu

Tamara Grbavac: Izložba Symbiosis aludira na parazitski suodnos prirode i stroja

Tamara Grbavac: Izložba Symbiosis aludira na parazitski suodnos prirode i stroja

Symbiosis projekt je izložba  u kojoj dvoje mladih autora –Tonin Tarčuki i Tamara Grbavac kroz ciklus slikarskih radova nastoje problematizirati i obraditi aktualnu temu odnosa prirode (čovjeka) i stroja (kapitalizam, potrošačko društvo, mašina). Naime, ova izložba,na kojoj će biti  predstavljeno 30 radova, očima javnosti će biti predočena u petak, 25.01. u galeriji  Virus  u Mostaru s početkom u 19:30 sati. Povodom ove izložbe razgovarali sa Tamarom, a i više smo saznali o samoj autorici.

 
Što je Symbiosis projekt i što je cilj ove izložbe?
Izložba pod nazivom Symbiosis nastaje kao posljedica suradnje s Toninom Tarčukijem.  Iz obostrane potrebe za djelovanjem i htijenja za eventualnim promjenama odlučili smo da kroz jedan likovni govor prenesemo poruku gledateljima. Živimo u tehnološkoj eri i društvu unutar kojeg se pojedinac iz homo fabera sve više pretvara u homo ludensa, neumoljivo hrleći da uništi sebe djelom ruku svojih. Kao što naziv izložbe aludira, riječ je o parazitskom suodnosu (u ovom slučaju) prirode i stroja, pri čemu stroj sve više okupira čovjekov realitet i samim time nas prisilno uvodi u jednu novu cyber stvarnost. To je proces koji udaljava čovjeka od njegovih stvarnih duhovnih počela i navodi ga na dehumanizaciju.

Umjetnost je uvijek bila refleksija društva u kojem nastaje, ali i čimbenik koji je to društvo mijenjao. Kao što kaže M. Rubinić, koja nam je pisala predgovor za ovu izložbu „ ova misao stara već nekoliko decenija, svakim novim danom,  doseže sve kulminativniju točku, ali i svakim danom dobiva nove oblike borbe ljudskog duha, da zadrži svoju ljudskost.“ Tonin i ja, obrađujući ovu tematiku nismo napustili vlastite likovne izričaje niti zaboravili likovnu problematiku koja se nameće unutar svakog pojedinačnog likovnog djela, ali smo kroz sami izbor teme i njegovu problematizaciju htjeli navesti promatrača na kritičko razmišljanje i preispitivanje vlastite stvarnosti.

 
Tko je Tamara kao slikarica?
U želji za afirmiranjem u nekakvim užim ili širim likovnim krugovima svaki mladi autor pa tako i ja, želi biti prepoznat isključivo po svom radu i likovnim ostvarenjima. Razmišljajući što da kažem o sebi i što bi javnost trebala da zna o meni, uvijek se svede samo na slikarstvo. Slikarstvo sam diplomirala 2011. god. u klasi prof. Ante Kajinića na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu.

Do sada sam imala pet samostalnih i sedamnaest skupnih izložbi. Govoriti o zadovoljstvu kao  osobnoj satisfakciji, što se tiče slikarstva vrlo je nezahvalno. Kada napravite neko djelo i vidite postignuće iza sebe naravno da se osjećate zadovoljnim, ali uvijek postoji određena doza samokritike i svijesti da se može i mora bolje. To me osobno nagoni na konstantni rad.

Što je vaša misao vodilja u slikarstvu (inspiracija)?
Iako bi se na mojim slikama možda i mogli prepoznati utjecaji  različitih kulturološko-socijalno-političkih događanja, ono što me navodi na slikanje gotovo nikad nisu podražaji iz stvarnog i vidljivog svijeta. Upravo u kontinuiranom radu pronalazim inspiraciju. Slikarstvo je za mene jedan eksperimentalni proces, koji me kroz igru s materijalima iz djela u djelo dovodi do novih saznanja i osobnog razvoja.  

S kojim se problemima po vašem mišljenju susreće likovna scena u Hercegovini, gdje prvenstveno mislimo na mlađe umjetnike?
Ne mislim da umjetnosti ili likovne scene danas u Hercegovini nema, dapače. Postoji mnoštvo autora koji su više ili manje aktivni. No problem uopće nije u umjetnicima niti u umjetničkoj produkciji, problem se nalazi u društvu koje te iste umjetnike marginalizira i njihova djela ne doživljava. Mladi autori često se suočavaju s problemima egzistencijalne naravi i na žalost uvijek se na kraju mora zaključiti da se sve vrti oko novca. Traženje sebe i vlastitog izričaja, organiziranje izložbi, ne postojeći i neadekvatni izložbeni prostori, vlast koja nema sluha za kulturna događanja, tržište i potražnja publike koji često nameću slikarske normative koji na kraju nemaju nikakve veze s umjetnošću,stvaraju zid kojeg brojni ne uspiju preskočiti. Umjetnost zapravo, ma koliko se god o tom raspravljalo, nema krizu unutar sebe same, problem čine vanjski faktori koji joj onemogućavaju da se manifestira na pravi način.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka