Menu

Majstor za pršute iz Ljubuškog tvrdi: Pršut je k'o lubenica - što veći, to bolji

Majstor za pršute iz Ljubuškog tvrdi: Pršut je k'o lubenica - što veći, to bolji

Zahvaljujući pršutima, odnosno Sušionici pršuta ''Bura“ u vlasništvu Srećka i Frane Brkića, iseljavanjem opustošeno selo Vodice na zapadu ljubuške općine, postalo je poznato diljem Hercegovine, Bosne, susjedne Dalmacije, te Istre.

Potvrda tomu su pršuti koji stižu iz svih dijelova BiH, medalje s Nacionalnog sajma u Sinju, u Hrvatskoj…

Zanimljiva je i storija pripovjedački nadarenog Srećka o poslu s pršutima i poslovanju ove specifične zanatske radnje, piše Večernji list.

''Ovdje nemaš izbora - ili koze ili pršuti? Što bi drugo radio u selu na vrh brda? Ja i brat se odlučili za pršute, podigli sušionicu koliku smo mogli, kasnije dograđivali. Krenuli smo bez ikakve potpore 1999., bez kredita, ispružiš se koliko možeš.

Nije bilo lako, em si na vrh brda, em nepoznat u poslu, tada su se pršuti sušili uglavnom u kućnoj radinosti. Danas je druga pjesma, kapacitet sušionice je oko 6.000 komada, a pršuti stižu sa svih strana. Nećete vjerovat – na sušenje nam dovoze pršute od Bijeljine, Banja Luke, Srednje Bosne - Viteza, Kiseljaka, Bugojna.

Jedan čovjek iz Kiseljaka već godinama dovozi pršute, s njim obvezno dolazi i jedan novi. Iskreno, ja baš ne bi sjeo u golf pa doveo pršute iz Kiseljaka, pa ih opet vraćao, ali ljudi hoće“, veli Srećko.

Na upit o tajnama dobrog pršuta nastavlja: ''U principu pršut je k'o lubenica – što veći to bolji. Za dobar pršut treba puno toga, bitna je pasmina za ovaj naš dimljeni pršut najbolja je kombinacija jokšir-landras, zatim hrana - pršut od domaće svinje kupljene po Božiću, je zakon. Bitno je i klanje svinja, suvremene metode omamljivanja puno su bolje od klasičnih.

Kad se svi ti preduvjeti ispune onda dolaze soljenje i sušenje, za što je najbolja suha grabovina. Svoju ulogu ima i položaj sušionice, najbolja su rubna područja izmjene bure i juga“, ističe Srećko koji je zabrinut za opstanak posla.

''Bez sela nema ni pršuta, a sela odumiru. Pravi naš hercegovački pršut može se dobit samo od domaće svinje koja jede raznovrsnu hranu. Kako se svinje sve manje uzgajaju, razmišljamo o podizanju farme“, govori.

Da Srećkova priča ima i svoju podlogu pokazuju priznanja s Nacionalnog sajma pršuta u Sinju. Ne mogu mu parirati ni Dalmatinci, u šest nastupa osvojio je dva zlata i četiri srebra. Jedne godine trebao je biti apsolutni šampion, ali kako nastupa kao gost organizatori se uzmučili.

''U zadnji čas izmijenili pravila pa sam ostao bez tog posebnog priznanja. Ne ljutim se idem i ove godine, naš hercegovački pršut ravnopravno se može nositi s dalmatinskim pa i drniškim! Meni osobno je i bolji“, tvrdi Srećko koji redovito pohađa i drugi sajam pršuta u Hrvatskoj koji se održava u Tinjanu kod Pazina.

''U Sinju bude puno izlagača, malo posjetitelja, a u Tinjanu malo pršuta, ali dođe 20.000 duša. Istra malo proizvodi 28 – 30.000 komada pršuta, ali zna posao“, zaključuje Srećko pokazujući svoje pršute koje priprema za sušenje i sajmove.

Obvezno ih premazuje smjesom od bijelog luka, začina i ljekovitih trava.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka