Menu

Kolinda otkrila kako je završila u svlačionici u Rusiji

Kolinda otkrila kako je završila u svlačionici u Rusiji

Tek nakon što su joj se slegli dojmovi vezani za izbor u članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora, a tamo se ne ulazi bez vrlo jakih preporuka, mudrosti i neophodnog šarma, Kolinda Grabar-Kitarović pristala je na ovaj razgovor.

Budući da se odmara od politike i svih onih borbi u blatu domaće političke arene, dogovor s dojučerašnjom predsjednicom države bio je da razgovor bude sportski pa smo se dogovora i držali.

I za prijašnjeg, tada čestitarskog kontakta gospođi Grabar-Kitarović predočili smo činjenicu da je imala bolji izborni rezultat od legende svjetske atletike i bivšeg svjetskog rekordera Sebastiana Coea. U prikupljenim glasovima hrvatska diplomatkinja imala je 86-3, a britanski lord 77-8.

– Ponosna sam i doista sretna što sam izabrana da budem članicom MOO-a tolikom većinom glasova. Sasvim iskreno, nisam brojila glasove drugih kandidata. Nisam to doživjela kao natjecanje, a Sebastiana Coea iznimno cijenim i jedva ga čekam upoznati.

Kako je došlo do ove vaše nemalo iznenađujuće kandidature?

Predsjednik MOO-a Thomas Bach nazvao me je nedugo nakon predsjedničkih izbora i pitao bih li se željela kandidirati za članicu MOO-a na njegov prijedlog. Odmah sam oduševljeno prihvatila. Nisam razmišljala ni trenutka. Sport i diplomacija! Pa može li ljepše od toga? Nakon toga uslijedio je postupak koji traje nekoliko mjeseci – od prijedloga Kandidacijskog odbora i detaljne provjere Etičkog odbora, preko odluke Izvršnog odbora pa sve do same Skupštine.

Vaš predlagač na sljedećim izborima za predsjednika MOO-a očito neće ni imati protukandidata?

Držim da tolike riječi potpore koje su predsjedniku Bachu izrazili članovi MOO-a govore same za sebe. Iza njega stoje vrlo konkretni uspjesi, i to ne samo u vođenju MOO-a. Podsjetila bih na povijesna postignuća u području olimpijske diplomacije kada je MOO, zahvaljujući ponajviše njegovim osobnim naporima, uspio nakratko ujediniti dvije Koreje pod zajedničkom zastavom na Zimskim olimpijskim igrama u Pyeongchangu.

Osobno ga poznajem godinama i mogu reći da je on čovjek od riječi, da ulijeva povjerenje, odlučan je, objektivan, pristupačan, neposredan i iznimno profesionalan. Dijelimo puno zajedničkih razmišljanja i stavova. Nekako smo “kliknuli” čim smo se upoznali.

Koliko vam je od pomoći bilo to što ste bili predsjednica male države velikog sportskog srca?

Vjerujem da je i to puno pridonijelo mojem izboru. Ovo nije samo moj osobni uspjeh, nego uspjeh Hrvatske. Hrvatska je u svijetu najprepoznatljivija po prirodnim ljepotama i sportskim uspjesima. Kamo god dođete i kažete da ste iz Hrvatske, najprije vam kažu: “Joj, kako prekrasna zemlja”, a zatim i da su ili posjetili Hrvatsku ili znaju nekoga tko jest. Odmah nakon toga počnu vam nabrajati imena naših sportaša. Velik je to napredak u odnosu na vrijeme Domovinskog rata kad smo imali sasvim drukčiji imidž, no voljela bih da se to i dalje mijenja, da se Hrvatsku prepoznaje kao zemlju talentiranih ljudi u svim područjima. Jedino tako možemo mijenjati osnovicu gospodarstva koje nam, kako sam to ponavljala pet godina, previše ovisi o turizmu, djelatnosti koja ovisi o puno čimbenika nad kojima nemamo kontrolu. Najbolje se to vidi sad u vrijeme COVID-19. Otuda i ona moja inicijativa o brendiranju Hrvatske. Nadam se da će Vlada nastaviti raditi u tom pravcu. Inače, kad me pitaju u čemu je tajna sportskog uspjeha Hrvatske, zemlje nevelikog teritorija i broja stanovnika, uvijek kažem da je to srce. Srce i još razmjerno veća dostupnost sporta nego u drugim državama. Talent je samo djelić uspjeha, sve ostalo je u srčanosti, upornosti, neposustajanju, pa i ljubavi prema svojoj domovini... Željela bih da mi češće upućuju pitanja o tome u čemu je tajna uspjeha Hrvatske u nekim drugim područjima, primjerice znanosti...

Koliko je u svemu bila važno i vaše pojavljivanje na velikim sportskim priredbama, poglavito ono u finalu nogometnog SP-a, a ono je zacijelo utjecalo na vašu vidljivost u sportskom svijetu?

Moje srčano navijanje svakako je pridonijelo i mojoj prepoznatljivosti u svijetu. Javljali su mi se tada ljudi iz cijeloga svijeta. Entuzijazam je zarazan. No zamijećena sam u tom sportskom svijetu i prije. I na tribinama. No u svemu ovome nisu bile presudne fotografije iz Rusije, nego višegodišnji rad s predsjednikom Bachom i ostalima u sportskom svijetu, promocija sporta u Hrvatskoj, koja je često bila zasjenjena senzacionalističkim pristupom ili zastarjelim komentarima o radu i ponašanju predsjednika koji toliko često ne prate suvremene promjene u svijetu. I, naravno, presudni su bili i moja dosadašnja karijera, postignuća i životopis. Mnoge članove MOO-a imala sam priliku upoznati na raznim svjetskim događajima.

Od kada datira vaša ljubav prema sportu i kako se ona manifestirala u tim prvim danima?

Od ranog djetinjstva. Igrala sam nogomet s dečkima. Košarku, graničara... Trčali smo poljima na Grobniku i planinarili našim “grobničkim Alpama”, penjali se na stabla... Neću nikada zaboraviti kad je profesor iz tjelesnog vikao na mene: “Diši, diši!” jer sam u vrijeme testiranja u osmom razredu 36 muških sklekova napravila doslovce u jednom dahu, a nisam htjela disati da ne hiperventiliram, bilo je to gotovo u dvadesetak sekundi...

Na žalost, u Rijeci su nas u Gimnaziji tjerali da radimo ženske sklekove. Ta segregacija na tjelesnom odgoju nikako mi se ne sviđa. Eh, kad bih se mogla danas vratiti u istu formu. No, na žalost, zbog ozljeda kralježnice, desnog ramena i ruke, sklekove više i ne smijem raditi. Dosta me je to bacilo natrag i ograničilo u izboru aktivnosti. Ostala je ta podloga nekadašnje fizičke spremnosti, no moram puno više raditi da se vratim u formu. Vjerujem da će sada biti i više vremena i prilike.

Kad smo već kod ozljeda, što vam je bilo s rukom?

Imala sam nezgodu u kuhinji. Ove godine zaredale su se ozljede ruke još od potresa.

Čuli smo da ste kao djevojka išli na utakmice NK Rijeke?

Nisam propuštala utakmice NK Rijeke. Nas nekoliko cura imalo je svoja stalna mjesta na zapadnoj tribini, ali voljela sam ići i na “stajanje”. Tada navijači nisu bili toliko ostrašćeni, a navijački incidenti bili su rijetki. Posebno mi je u sjećanju ostala utakmica kada je Rijeka pobijedila Real Madrid. Cijeli naš razred išao je na tu utakmicu, zahvaljujući profesoru koji nam je dopustio da izostanemo s nastave. Voljela sam taj stadion na Kantridi, one njegove stijene, to je bio poseban ambijent. Kasnije, tijekom studija, odlazila sam na utakmice Dinama, a nisam propustila ni onu koja je ušla u povijest, utakmicu s Partizanom. Bila sam članica kluba navijača Dinama još u osnovnoj školi i imala člansku iskaznicu, ali jednako sam intenzivno pratila i navijala i za Dinamo i za Hajduk. Pratila sam sve o igračima tadašnje generacije.

Pamtite li koji je to događaj bio kada ste prvi put otišli uživo navijati za hrvatske sportaše u majici s kvadratičastim uzorkom?

Nikad neću zaboraviti prvu utakmicu Hrvatske i SAD-a i ponos koji sam osjetila kad sam prvi put vidjela dres s kvadratićima. Dresovi su tada bili dosta konzervativni, jednobojni, uniformirani i s obzirom na to da ništa slično nije nosio nitko drugi, prvi dojam definitivno je bio sjajan. Ne sjećam se kad sam osobno prvi put obukla dres kao navijačica, ali utakmice reprezentacije pratim od te prve i sigurno da sam i tijekom svojega predsjedničkog mandata s ponosom nastavila, zajedno s ostalim navijačima, bodriti naše sportaše. Osim toga, gledajući sa strane mojega predsjedničkog i dugogodišnjeg diplomatskog iskustva, prva sam taj dres personaliziran imenom kolege, zastave, šalove i ostale navijačke rekvizite poklanjala svojim kolegama još kao ministrica vanjskih poslova, a nastavila i kao predsjednica. Nisam izostavila ni papu Franju, čiji su sunarodnjaci neki od najvećih nogometnih velikana u povijesti, a i on sam je veliki ljubitelj nogometa.

Koji je od svih tih vaših navijačkih “nastupa” za vas bio najemotivniji?

Svaku utakmicu naših reprezentacija ili nastupe naših sportaša u svjetskim arenama doživljavam emotivno i navijam bez zadrške za sve. Od slaloma Kostelića i skokova Blanke Vlašić, mečeva Ivaniševića, Čilića ili Ćorića, preko utrka braće Sinković, do bacanja diska Sandre Perković i koplja Sare Kolak, da ne nabrajam one starijih naraštaja. Međutim, ne bih bila iskrena kada ne bih priznala da je SP u Rusiji bio emocionalni “tobogan smrti”. Svi smo ga tako doživjeli, s grčem u želucu gledali produžetke, a na jedanaestercima svi smo već bili izvan sebe. Ali zato smo još više bili ponosni na naše nogometaše koji su doslovno ostavili srce na terenu i zato će njihovo srebro za nas zauvijek biti zlatnoga sjaja.

Je li vaš ulazak u svlačionicu naše nogometne reprezentacije bio planiran i najavljen ili spontan?

I prije Rusije čestitala sam mnogim sportašima na njihovim pobjedama, a katkad je to zbog mojih programa i žurbe bilo jedino moguće odmah nakon utakmica. U Rusiji me je još u Nižnjem Novgorodu izbornik Dalić pozvao da dođem ako pobijedimo, što sam dakako i prihvatila, rekavši da ću doći bez obzira na rezultat. Recite mi tko bi to odbio? I kakva bih to predsjednica bila da sam se pojavila na stadionu, a da nisam pozdravila igrače?

Ako se ne varamo, od svih ekipnih sportova najčešće ste bili viđani na utakmicama rukometne reprezentacije?

Jako volim rukomet i poznajem mnoge naše rukometaše, na čelu s iznimnim trenerom Linom Červarom, koji mi je dugogodišnji prijatelj. Kad god su mi to obveze dopuštale, nisam propuštala utakmice reprezentacije koja je desetljećima u samom svjetskom vrhu.

U kojoj mjeri se i sami rekreirate? Jeste li za to imali vremena tijekom predsjedničkog mandata?

Od djetinjstva bavila sam se sportom i divila sportašima, a rekreaciju kad god mogu prakticiram. Trenutačno, s obzirom na spomenute ozljede, ne zapostavljam trčanje na traci. Tijekom predsjedničkog mandata trudila sam se kad god sam mogla vježbati ili trčati, jer ja nisam samo zagovarala sportsku aktivnost svih uzrasta, pogotovo djece, nego sam je i osobno prakticirala. No vremena je za to na žalost bilo vrlo malo. A na putovanjima nije bilo ni prilike. Važno je biti aktivan u svim razdobljima života i to uvijek ponavljam. Onoliko koliko nam to naše tjelesne mogućnosti dopuštaju.

Koliko ste podržavali to što vam se kći bavi klizanjem, a sin karateom, a to su dva sporta koja žive u sjeni onih komercijalnih poput nogometa, tenisa, košarke?

Uspjesi svih naših sportaša, bez obzira na to bave li se komercijalnim ili nekomercijalnim sportovima, kako ih vi nazivate, izraz su ljubavi prema sportu. Ne možete se truditi, biti uporni, trenirati više puta dnevno, ako taj sport ne volite. Znajući i prateći napore i treninge svoje kćeri koja se bavi klizanjem i svoga sina koji trenira karate, uvijek sam zagovarala sve sportove i upozoravala koliko je važno ulagati u sportske aktivnosti u školama, klubovima, poticati i vrednovati rad trenera koji svojim entuzijazmom vode mlade i odgajaju ih u zdrave i integrirane ličnosti. Potrebno je zato dostojno platiti njihov rad, a djeci i mladima, u svim sportovima, omogućiti jednaku dostupnost bavljenja sportom u svim krajevima Hrvatske.

Izabrani ste u vrijeme pandemije koronavirusa pa ćete se možda načekati do svog prvog putovanja u ulozi članice MOO-a?

Svijet je zahvaćen pandemijom, tako da smo svi u istoj situaciji. Sigurno neću čekati skrštenih ruku, nego ću pripremati inicijative, projekte i programe koji bi mogli pridonijeti promicanju olimpizma kako bi se sportski život kao i svaki drugi mogao nastaviti.

Hoćete li biti u prilici pomoći hrvatskom sportu i sportašima, recimo oko dodjele sredstava iz fondova olimpijske solidarnosti i slično?

Koliko god budem mogla i koliko god mi ovlasti članice MOO-a u skladu s Etičkim kodeksom budu dopuštale, sigurno je da ću nastojati pomoći napretku sporta kako u Hrvatskoj tako i drugdje u svijetu. Poboljšanje infrastrukture i povećanje sredstava koja se ulažu u sport svakako su prioriteti.

Budući da medalje na Olimpijskim igrama dodjeljuju članovi MOO-a, sanjarite li već pomalo da na sljedećim Igrama dodijelite medalju nekom od hrvatskih sportaša?

S obzirom na to da su hrvatski sportaši na dosadašnjim Olimpijskim igrama odnijeli mnoge medalje, uopće ne sumnjam da će se to dogoditi i na sljedećima. Nije važno hoću li im ta odličja dodjeljivati ja ili netko drugi od mojih kolega iz MOO-a.

Vaš hrvatski prethodnik u MOO-u Antun Vrdoljak često ističe da je najviše uživao upravo u trenucima dodjela medalja hrvatskim olimpijcima. Kad ćete se čuti s njim da vam prenese ponešto svojih iskustava u obnašanju iste dužnosti i da vam otkrije tajne funkcioniranja svjetske “sportske vlade”?

Gospodin Vrdoljak moj je dugogodišnji prijatelj i uvijek mi je drago razgovarati s njim o svemu pa tako i o njegovim iskustvima u MOO-u. Svakako ćemo se vidjeti ovih dana.

Hoćete li se ovime na domaćoj sceni politički umiroviti ili ćete biti i dalje politički aktivni?

U smislu unutarnje politike, ne namjeravam se njome aktivno baviti. No bit ću društveno angažirana.

Čime ćete se još baviti osim olimpijskim pokretom? Hoćete li biti motivacijska govornica, konzultantica ili nešto tome slično?

U doba COVID-19 nije lako tražiti posao. Okolnosti su se sasvim promijenile u odnosu na stanje prije nekoliko mjeseci. Volim raditi s mladima i želja mi je bila predavati na nekom sveučilištu. Vidjet ćemo kada će se svijet uopće početi otvarati za konferencije, predavanja i slično...

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka