Menu

Što se krije iza lakih nota: Eurovizijska politička pjesma

Što se krije iza lakih nota: Eurovizijska politička pjesma

Natjecanje za pjesma Eurovizije (eng. Eurovision Song Contest, fr. Concours Eurovision de la Chanson), u javnosti popularni Eurosong, je najduže emitirana televizijska glazbena zabava u svijetu.

S ciljem okupljanja na jednom mjestu i pomirbe europskih naroda koji su još uvijek liječili ratne rane, prvi put je održan davne 1956. godine u švicarskom Luganu, zamišljen kao godišnji festival zabavne glazbe natjecateljskog karaktera u kojem sudjeluju izvođači iz većeg broja zemalja, čije su nacionalne televizijske kuće aktivni članovi Europske radiodifuzne unije (EBU).

Piše: Ivan Kraljević, Dnevnik.ba

Iako organizatori Eurosonga od svojih početaka inzistiraju na priči kako se radi o apolitičnoj glazbenoj manifestaciji i jedinstvenoj prilici za okupljanje pan-europske obitelji, koja uz lake note propagira svu ljepotu i bezbrižnost zajedničkog života, Paul Jordan, popularni Dr. Eurosong, britanski istraživač i odani obožavatelj Eurosonga tvrdi kako se politika uvijek provlačila kroz ovo glazbeno natjecanje.

We Don't Wanna Put In

U žiži događanja uoči prošlogodišnjeg Eurosonga održanog u danskom Kopenhagenu bila je ukrajinska kriza i bojazan kako će se ista odraziti na sudjelovanje predstavnika Ukrajine i Rusije na ovom glazbenom natjecanju. Iako su prethodnih godina Ukrajinci ovo natjecanje koristili kao poligon za slanje suptilnih antiruskih slogana, prošle godine je njihova predstavnica Mariya Yaremchuk izvela laganu ljubavnu pjesmu.

U laganom ritmu bila je i ruska pjesma koju su izvele 17-godišnje bliznakinje Anastasia i Maria Tolmachevy koje su baladom „Shine" željele uljepšati zamršenu sliku svoje zemlje u inozemstvu. Međutim, u njihovim stihovima „živjeti na rubu, blisko kriminalu, na vrijeme preći granicu" mnogi su vidjeli aspirativne poruke usmjerene prema Ukrajini i stoga su izviždane na samom natjecanju. Takve pjesme prožete političkim konotacijama viđali smo i u dosadašnjim izdanjima Eurosonga.

Na Eurosongu održanom 1974. godine u britanskom ljetovalištu Brighton pjesma portugalskog predstavnika Paula de Carvalha „E Depois de Adeus" („And After Goodbye") postala je simbol Karanfilske revolucije kojom je okončan Salazarov režim, dok je 2009. godine na Eurosongu u Moskvi Gruzijcima bilo zabranjeno sudjelovanje, jer je pjesma „We Don't Wanna Put In" njihova predstavnika grupe Stephane & 3G bila usmjerena protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina. Nije ostalo nezapaženo ni Francovo namještanje pobjede svojoj državi kako bi promovirao španjolski turistički potencijal, ali ni izraelsko pozivanje Sirijaca na mir.

Osim rusko-ukrajinske situacije, veliku i posebnu polemiku na prošlogodišnjem Eurosongu izazvala je i pobjeda Austrije koju je pjesmom „Rise Like a Phoenix" predstavio Tom Neuwirth, transvestit koji nastupa pod imenom Conchita Wurst. Iako su u pojedinim državama istočne Europe uoči samog Eurosonga bile pokrenute brojne peticije da sa austrijski predstavnik izbaci s natjecanja, Austrija je osvojila neočekivano treće mjesto u telefonskom glasovanju u Rusiji. Takav rezultat je ponukao veliki dio europske javnosti da se, kako piše WAZ, „govori o novoj toleranciji u Europi i o pljuski svim homofobima".

Međutim, o takvim zaključcima je preuranjeno govoriti, budući da su iste priče kružile i 1998. godine kada je transvestit Dana International, pravim imenom Sharon Cohen, s pjesmom „Diva" donijela pobjedu Izraelu ili kada se britanski pjevač i tekstopisac Boy George u kasnim 80-ima počeo šminkati na svojim nastupima.

Gradimo mostove

Unatoč svemu, Eurosong je, izgleda, takva manifestacija i produkt globalne politike koja, bez obzira na naša osobna mišljenja, šalje jasnu poruku kako je važno poštovati svačiju slobodu i uvažavati sve ljude. Pri tome su stavovi javnosti oprečni. Doima se kako tolika razina tolerancije u nekim pogledima daje sliku uništenja svih vrijednosti, koja ima za cilj ekspresivne konotacije radi lakše manipulacije ljudima u globaliziranom svijetu, odnosno koja nema nikakve veze sa zaštitom ljudskih prava.

No, to je upravo ona slika kakva je dominantna u Europskoj uniji koja počiva na logici nenasilja i upravljanja razlikama bez obzira na identitet, stavove i svjetonazore. U Europskoj uniji koja propagira izgradnju modernog europskog identiteta i osjećaj zajedničke pripadnosti jednoj europskoj obitelji. I upravo je iz tih razloga ova manifestacija „parade kiča" veoma popularna.

Ni ovogodišnje jubilarno 60. izdanje spomenutog natjecanja u Beču neće biti lišeno političkih konotacija. To nam je potvrdio bečki gradonačelnik Michael Häupl (SPÖ) prilikom jučerašnjeg svečanog otvorenja i dočeka 40 ovogodišnjih sudionika i njihovih brojnih izaslanstava, koji su prodefilirali preko dvjesto metara dugim crvenim tepihom od raskošnog Ringa (Wiener Ringstraße) do bečke Gradske vijećnice (Wiener Rathaus-Platz).

Kako se i očekivalo, njegov pozdravni govor bio je u duhu šezdesetogodišnjeg eurovizijskog jubileja i sedamdesete godišnjice od oslobođenja Europe od nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Upravo iz tog razloga moto ovogodišnjeg izdanja glasi „Gradimo mostove" („Building Bridges") s namjerom, kako poručuju organizatori, proslave mira između zemalja ujedinjene Europe kroz vrijednosti današnjeg europskog društva.

 

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka