Menu

Na koje sve načine Europski sud kontrolira zemlje članice EU?

Na koje sve načine Europski sud kontrolira zemlje članice EU?

Sud Europske unije je jedna od sedam glavnih institucija Europske unije koja ima iznimno važnu ulogu unutar institucionalne strukture EU. Sjedište suda je u Luxembourgu.

Sud Europske unije je pravosudno tijelo Europske unije koje osigurava da se pri tumačenju i primjeni osnivačkih ugovora poštuje pravo EU i to ne samo  od strane država članica, nego i od strane svih institucija EU te njezinih agencija. No, Sud se kroz svoje djelovanje afirmirao i kao institucija EU koja je kroz široku interpretaciju odredbi Osnivačkih ugovora potaknuo daljnje integracijske procese u EU.  

Unutarnja struktura, uloga i nadležnost Suda EU mijenjala se izmjenama osnivačkih ugovora. Dugo vremena njegova nadležnost bila je samo za pitanja obuhvaćena stupom Europskih zajednica te se postepeno širila i na pitanja pravosuđa i unutarnjih poslova. Premda je vanjska i sigurnosna politika i dalje  izvan kompetencija Suda Europske unije, Sud se posredno dotaknuo pojedinih zajedničkih stajališta uslijed njihove izravne povezanosti s instrumentima prvog stupa. Lisabonskim ugovorom uvedena je nova unutarnja organizacija Suda te se on sada načelno sastoji od tri sudske instance. Sud Europske unije sastoji se od Suda, Općeg suda i specijaliziranih sudova. Sud predstavlja najvišu sudsku instancu Suda Europske unije koji odlučuje u pravilu povodom žalbe na odluke Općeg suda. No, Europski sud ima prvostupanjsku nadležnost u postupcima (prva instanca) koji se pred Sudom mogu pokrenuti protiv države članice te u prethodnim postupcima. Opći sud je u načelu nadležan za odlučivanje u prvom stupnju ili po žalbi na odluke specijaliziranih sudova. Iznimno u dvije situacije Opći sud nije nadležan za odlučivanje u prvom stupnju i to kada takvu nadležnost ima specijalizirani sud ili Europski sud. Specijalizirani sudovi predstavljaju najnižu instancu suda koji se mogu osnovati na europskoj razini. Specijalizirani sudovi nadležni su za odlučivanje u prvom stupnju u postupcima koji se odnose na neko posebno područje. Za sada postoji samo jedan specijalizirani sud – Službenički sud.

Nadležnost Suda Europske unije načelno je moguće grupirati u pet glavnih područja. Prvo da odlučuje u postupcima protiv država članica za nepoštivanje obveza koje proizlaze iz Osnivačkih ugovora i EU zakonodavstva (infringement proceedings). Druga nadležnost suda sastoji se u sudskoj kontroli zakonitosti propisa usvojenih od strane Vijeća, Europskog parlamenta, Komisije, Europske središnje banke. Lisabonskim ugovorom uvedene su neke važne promjene u pogledu izravnog sudskog nadzora nad zakonitošću prava Europske unije. Po prvi puta Sud je stekao nadležnost kontrolirati i pravno-obvezujuće akte Europskog vijeća. To se ne odnosi na akte koje Europsko vijeće donosi u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike budući da je takva nadležnost izričito isključena osnivačkim ugovorima. Ovdje se misli na neke regulatorne ovlasti Europskog vijeća temeljem Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Nadalje, Lisabonski ugovor je podvrgnuo sudskoj kontroli i akte koje donose druga tijela, uredi i agencije Unije. Mogućnost kontrole akata ovih tijela do sada je ovisila o aktu kojim su osnovani te se razlikovala od agencije do agencije. Stoga, će akti koje donose agencije poput Eurojusta, Europola ili Frontexa u buduće biti podvrgnuti sudskoj kontroli Suda Europske unije. Nadalje, Sud je nadležan i za rješavanje izravnih podnesaka pravnih i fizičkih osoba kojima se osporava zakonitost pojedinog pravnoga propisa koji se izravno odnosi na tu osobu.

 Sud je nadležan u slučajevima propustanja djelovanja kako institucija EU, tako i država članica, ukoliko takvo propuštanje predstavlja povredu prava EU. Konačno, područje nadležnosti odnosi se na odlučivanje Europskog suda u prethodnom postupku na upit nacionalnih sudova (preliminary rulings). Prema ovoj proceduri nacionalni sud obraća se Europskom sudu s pitanjem koje se odnosi na neki aspekt europskog prava. Nakon odluke Europskog suda nacionalnom sudu je ostavljen određen stupanj slobode da procjeni kako će primijeniti odluku Europskog suda u izricanju konačne presude u konkretnom slučaju.  

 Sastav i način izbora sudaca Suda Europske unije definirani su kako Ugovorom o EU, tako i Ugovorom o funkcioniranju EU. Sastav Suda i Općeg suda čine po jedan sudac iz svake države članice. Dakle, 27 (uskoro 28) sudaca Suda i 27 sudaca Općeg suda. Suci se biraju iz redova osoba čija je neovisnot neupitna i koji u svojim zemljama ispunjavaju uvjete za obavljenje najviših odnosno u slučaju Općeg suda visokih sudačkih dužnosti ili koji su priznati pravni stručnjaci. Svaka država predlaže po jednog kandidata za svaaki od sudova. No, prije nego ih Vijeće ministara imenuje, posebno osnovani Odbor od sedmorice bivših sudaca daje mišljenje o svakom kandidatu. U slučaju negativnog mišljenja Odbora, od države članice se traži da predloži novog kandidata. Upravo stoga je ključno da država pomno izabere kandidata koji udovoljava postavljenim uvjetima. U pogledu uvjeta važno je napomenuti da se za kandidate traži da budu istaknuti pravnici čija je nezavisnost i nepristranost neupitna, koji poznaju pravnu stečevinu EU, koji poznaju pravne tradicije različitih država, te su sposobni funkcionirati u međunarodnom okruženju. Naravno od kandidata se traži da govore barem jedan od radnih jezika Europske unije, pri čemu se mora voditi računa da se na francuskom jeziku vode rasprave na Sudu.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka