Menu

Zašto su Hrvati morali ugasiti Herceg-Bosnu?

Zašto su Hrvati morali ugasiti Herceg-Bosnu?
Nekoliko sam puta, nedugo nakon rata, razgovarao s američkim diplomatima s oznakama “on deep background”, a jednom prigodom čak i s jednim od tvoraca Daytonskog sporazuma Richardom Holbrookeom.
Na moj naivni upit zašto ste ukinuli hrvatski entitet u BiH Herceg-Bosnu, odgovor je bio da to je odlučio predsjednik Franjo Tuđman. Čak sam se “drznuo” reći kako Tuđman nije bio predsjednik Hrvata u BiH, a odgovor je bio: – Pa i vaši su se vođe s time složili. Nisam postavio treće pitanje! U dokumentima koje je do sada deklasificirala američka Središnja obavještajna agencija (CIA) osnivanje Herceg-Bosne (HB) u studenom 1991. godine, za koju njezini oponenti tvrde da je presuđeno s konačnom odlukom Haaškog tribunala u predmetu koji je zasjenio potez generala Slobodana Praljka, čak nije zabilježeno među najvažnijim događajima posljednjeg rata.
Najprije je utemeljena Hrvatska zajednica u Bosanskoj Posavini, nakon toga slijedila je organizacija u središnjoj Bosni. | Autor : Stalni prijepori Napokon 18. studenog 1991. godine, na dan pada Vukovara, kada su i Hrvati u BiH bili u šoku i strahu hoće li ih pogoditi ista sudbina grada heroja, odlučili su utemeljiti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB). Njezino utemeljenje, pokazalo je to vrijeme, imalo je svoje puno opravdanje i smisao. Najprije u obrambenom smislu jer su Hrvati uspjeli opstati tamo gdje su do kraja rata ostale institucije Herceg-Bosne i postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane. Iako to neki drukčije vide, Hrvati su zadržali i svoj politički status u Bosni i Hercegovini, ponajprije zahvaljujući zalogu političke organizacije Herceg-Bosne. Posljednjih dana, nakon što je ponovno zaoštrena situacija u BiH nakon izricanja presude šestorici dužnosnika, na YouTubeu su se pojavile i snimke izjava tadašnjeg bošnjačkog čelnika Alije Izetbegovića, koji BiH naziva Herceg-Bosnom pozivajući se na stoljetnu opstojnost ove države.
No, zasigurno su Hrvati i Bošnjaci (na početku rata nazivani su Muslimanima), imali različitu viziju kako urediti i organizirati BiH, pa čak i treba li uopće biti neovisna država. Da su Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić, koji i danas uživaju veliki ugled u Sarajevu, uspjeli nagovoriti Aliju Izetbegovića, BiH bi ostala zarobljena u tadašnjoj krnjoj Jugoslaviji iz koje su već istupile Slovenija i Hrvatska. Vodstvo Herceg-Bosne, a ponajprije ono iz Zagreba, uspjelo je međutim Izetbegovića usmjeriti prema novim koordinatama, neovisnosti BiH – ali koja je imala i svoju krvavu cijenu. Najprije se Hrvati i Bošnjaci nisu mogli usuglasiti o tome kako će BiH biti iznutra uređena, pa je čak došlo u pitanje i održavanje referenduma o neovisnosti. Predstavnici bh Hrvata inzistirali su da pitanje za referendum, koji je održan 28. veljače i 1. ožujka 1992. godine, a koji su Srbi bojkotirali, glasi tako da se odmah uvrsti jedan od uvjeta koje je ponudila tadašnja Europska ekonomska zajednica za priznanje – uređenje zemlje kao zajednice triju republika (Cutileirov mirovni plan). No, tadašnje muslimansko vodstvo odbacivalo je takav plan po kojemu bi svaki od naroda imao svoj većinski entitet. | Autor : Zanimljivo je da su tada hrvatski predstavnici prihvaćali čak i da Mostar bude u većinskoj muslimanskoj republici.
Budući da je prijetilo da BiH odustane od referenduma, zahvaljujući pritisku predsjednika Franje Tuđmana te javnih poziva kardinala zagrebačkog Franje Kuharića i sarajevskog Vinka Puljića, bh Hrvati su gotovo sto posto izašli na referendum i s Bošnjacima s gotovo 64 posto glasova izborili neovisnost BiH. Odnosi između vodstava Hrvata i Bošnjaka, čak i u vrijeme navodne idile s obranom od agresije JNA i srpskih snaga, bilo je protkano nepovjerenjem. Teškom mukom Alija Izetbegović je povjerio obranu grada Mostara u travnju 1992. godine postrojbama Hrvatskoga vijeća obrane, koje je bilo oružana snaga Herceg-Bosne. Nedugo nakon što je oslobođen i deblokiran Mostar, utemeljena je jedna postrojba Armije BiH, a nakon toga još je više poraslo nepovjerenje između dviju strana. Raskrižje koje je dovelo do konačnog obračuna između Hrvata i Bošnjaka bila su različita očekivanja i gledanje na rasplet rata te unutarnji ustroj zemlje, o čemu se, nažalost, čak i danas vode prijepori između Hrvata i Bošnjaka.
Naime, hrvatskom je vodstvu bilo stalo pod svaku cijenu zaustaviti ratne sukobe i ostvariti cilj koji je na izvjesni način predstavljala Herceg-Bosna. Zbog toga su prihvaćali sve mirovne pregovore, a Bošnjaci pak nisu. Dapače. Nakon Cutileirova plana, čelništvo Herceg-Bosne s Matom Bobanom na čelu prihvatilo je plan Vancea Owena koji je također bio jedan od pokušaja da se okonča rat i postigne dogovor o novom uređenju BiH. Taj je plan podrazumijevao uređenje BiH s deset pokrajina koje bi bile uređene s etničkim većinama, a imale bi ovlasti nad obrazovanjem i unutarnjim poslovima. Hrvatima bi, prema tom prijedlogu, pripale tri provincije u Hercegovini, središnjoj Bosni te Bosanskoj Posavini, što je uključivalo i Derventu, Bosanski Brod, Orašje. No, takvim planom nije bila zadovoljna srpska strana te su na kraju odbili prijedlog. Dužnosnici Herceg-Bosne, međutim, ovaj su mirovni plan nastojali provesti pokušavajući u pokrajinama koje su pripale Hrvatima preuzeti vlast. Bošnjačka strana tome se usprotivila. Dapače. Čak su se vojne snage i izbjeglice iz istočne Bosne prebacivali na područje središnje Bosne, koju je Izetbegović nastojao pod svaku cijenu zadržati. Što zbog zaposjedanja što većeg teritorija, ali i vojno-strategijskih razloga jer je znatan broj vojnih tvornica bio smješten upravo u središnjoj Bosni. Izetbegović nudio podjelu Alija Izetbegović čak je u dva navrata, kako to tvrde hrvatski izvori, nudio zapadnu Hercegovinu, uključujući Mostar, da se pripoje Republici Hrvatskoj.
No, u Zagrebu nikada nitko nije prihvaćao takvu “velikodušnu” ponudu. Rat koji je uslijedio nakon Vance – Owenova plana bio je jedna od najkrvavijih epizoda posljednjeg rata. Ponajprije na području središnje Bosne, ali i u Hercegovini. Najteži okršaji s puno masovnih zločina događali su se u središnjoj Bosni. No, nijedan od tih slučajeva nije bio izoliran, a ni međusobno nepovezan. Najteži krimen Herceg-Bosni u središnjoj Bosni upravo je ispisan zbog teškog ratnog zločina, pokolja 116 bošnjačkih civila i vojnika, među kojima su bila i djeca te žene – dogodilo se to u selu Ahmićima. No, da sve bude ironičnije, kakva je uostalom bila i presuda u slučaju šestorice dužnosnika Herceg-Bosne, Ahmići, koji su spajali dvije hrvatske enklavice, ocijenjeni su legitimnim vojnim ciljem. Naravno, nisu legitimni zločini tamo počinjeni. Dapače. Za taj je zločin u Haagu kazne dobilo osam hrvatskih dužnosnika, a jedan od bivših čelnika HB-a Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora. | Autor : No, istoga jutra kada su se dogodili Ahmići, pobijena su 22 Hrvata u selu Trusini. No, za taj zločin u Haagu, jednako kao ni za sve masovne zločine u dolini Neretve nad Hrvatima, koja je etnički očišćena od Sarajeva do Mostara u kampanji Armije BiH – u Doljanima je ubijeno 39 Hrvata, u Grabovici su likvidirana 32, a među njima i četverogodišnja Mladenka, u Uzdolu čak 41 Hrvat, 29 civila i 12 zarobljenih vojnika – nitko nije odgovarao. U središnjoj Bosni Hrvati su uklonjeni s lica zemlje u masovnim pokoljima u Križančevu Selu, Buhinim Kućama, Maljinama, selu Šušnju kod Zenice, Bugojnu (koje je tijekom rata bilo doslovno logor za Hrvate)... Hrvatska zajednice HB postala je Hrvatska republika Herceg-Bosna – utemeljena je 28. kolovoza 1993. godine nakon čega je imenovana i vlada kojoj je na čelu bio Jadranko Prlić. Tim nesretnim hrvatsko-bošnjačkim sukobom, zbog kojega je dio istine donio Haaški tribunal, koji ipak nije utvrdio tko je započeo taj rat, na gubitku su bili svi. Hrvati i Bošnjaci. I Republika Hrvatska. Koja je istodobno bila pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice zbog toga rata, ali i objektivno slabila svoju poziciju za rješavanje svog unutarnjeg pitanja – okupacije u Krajini, zapadnoj Slavoniji i Podunavlju. Tek je s okončanjem hrvatsko-bošnjačkog sukoba RH mogla posve osloboditi svoj teritorij. Zbog toga je već u rujnu 1993. godine tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poslao prve poruke bošnjačkom šefu diplomacije Harisu Silajdžiću da okončaju rat. Čak su i iz Vatikana stizala upozorenja da se okonča rat između Bošnjaka i Hrvata. A to je podrazumijevalo i stapanje Herceg-Bosne s tadašnjim prostorom pod nadzorom Armije BiH, što se tadašnjem hrvatskom vodstvu u BiH činilo ravno samoubojstvu. Od rujna 1993. do veljače 1994. bošnjačka Armija BiH je, što je posve suprotno naporima Zagreba, počinila desetak pokolja te ubila više od 200 Hrvata šaljući sve brojnije snage prema središnjoj Bosni, koja je doslovno bila pred padom, a bošnjačke postrojbe probijale su se i u sjevernom dijelu Hercegovine u svom naumu da dođu do mora. Tuđman je tada presudio. Čak je i ministar obrane Gojko Šušak morao intervenirati kako bi se prihvatio ovaj plan kojim je konačno u ožujku 1994. formalno presuđeno projektu Herceg-Bosne. No, s tim se planom nije složio tadašnji predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban, koji je odstupio s dužnosti, a na njegovo mjesto imenovan je Krešimir Zubak. Ukidanje Herceg-Bosne poslužilo je nizu pobjedničkih vojnih operacija. Najprije akcije Cincar i oslobađanja Kupresa, zatim zajedničkih operacija Hrvatske vojske i HVO-a Zima ‘94., zatim operacija Skok 1 i Skok 2, kojima je doslovno s bosanskohercegovačke strane stvorena stupica za tzv. SAO Krajinu. Završna operacija za oslobađanje Hrvatske bila je Oluja u ljeto 1995. godine kada su ponovno zajedno postrojbe HV-a i HVO-a sudjelovale u slamanju pobune. Poziv iz Washingtona Tom je akcijom spašena i bihaćka Krajina i spriječen pokolj koji je mogao nadmašiti razmjere Srebrenice. Do kraja rata u BiH izvedene su još akcije Maestral i Južni potez, kojim su hrvatske snage došle doslovno na prilaze Banja Luke, no ponovno je uslijedio poziv iz Washingtona kojim je zaustavljeno dalje napredovanje. A taj vojni manevar bio je dovoljan da se okonča rat u BiH za zelenim stolom i uspostavi Daytonska BiH u kojoj je verificirana Republika Srpska, kojoj nitko ni na jednom sudu nije presudio. U razgovorima koji su prethodili Daytonu, HZ HB više nije bila tema jer su podjelu zemlje po omjeru 49% Republici Srpskoj i 51% Federaciji BiH usuglasile zemlje Kontaktne skupine. Tuđman je u Daytonu predvodio pregovore uime RH, ali i bh Hrvata. Američki sugovornik s početka ove priče potvrdio je kako Tuđman nije imao previše prostora jer je na stolu imao i rješenje za Podunavlje i zaokruživanje teritorija, pa je teška srca prihvatio kompromis. No, nasljednik Stipe Mesić na Herceg-Bosni je gradio poene. Dapače, svjedočio je protiv njezinih dužnosnika. Vjerujući valjda da će Tuđmana okaljati dovoljno kako život ne bi proveo u sjeni prvog predsjednika.

 

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka