Menu

Radnik u hotelu: Sjećam se da je bilo mnogo mapa i psovki! Holbrook ih je molio da ostanu

Radnik u hotelu: Sjećam se da je bilo mnogo mapa i psovki! Holbrook ih je molio da ostanu

Kako ste rekli? Daytonski mirovni sporazum? Nikad čuo. O čemu se točno radi, klasični je odgovor prosječnog stanovnika u Daytonu kada ga pitate da li zna nešto o sporazumu koji je donio mir u Bosni i Hercegovini.

Kada stanovnicima u Daytonu kažete da je Daytonski sporazum i danas, skoro 20 godina nakon potpisivanja, svakodnevna tema u BiH i da na neki način i dalje presudno utječe na živote građana BiH, oni će se uglavnom začuditi da je Dayton "tako važno mjesto za bilo koga u svijetu".

Zanimljivo je da sami stanovnici Daytona nemaju baš visoko mišljenje o svom gradu, pišu Nezavisne.

"Nemate ovdje šta puno vidjeti. Većina ljudi se iselila iz grada i žive u okolnim mjestima. Znate, Daytton je postao pomalo dosadno mjesto", rekao nam je taksista kada smo ga pitali šta misli o svom gradu.

Odgovori koje smo dobili od više stanovnika Daytona i starije i mlađe dobi o "poznavanju" ovog sporazuma pomalo iznenađuju, uzevši u obzir koliko ih je Richard Holbrook, "otac Daytonskog sporazuma", hvalio za podršku koju su dali tokom razgovora.

"Građani Daytona su nam dali mnogo snage. Za razliku od New Yorka, Ženeve ili VWashingtona, koji jedva da bi primijetili da se događa mirovna konferencija, stanovnici Daytona su bili tako ponosni što su dio povijesti(...) Kada bismo se pojavili u restoranu ili šoping centru, ljudi su nam slali ovacije i poručivali da se mole za nas", napisao je Holbrook u memoarima.

Jedna starija žena nam je objasnila da je za stanovnike Daytona vojna baza najvažnija stvar, s obzirom na to da je najveći ekonomski centar u kojem radi mnogo ljudi.

"Ako ljudi nešto i znaju o Daytonskom sporazumu, onda je to zbog baze. Baza ima najveći istraživački centar koji hrani mnogo obitelji ovdje, tako da kad god čuju nešto u vezi sa bazom, ljudi načule uši", priča ona.

MUZEJ POSVEĆEN MIRU:

Ipak, ima ljudi u Daytonu kojima Daytonski sporazum i mirovni proces i te kako mnogo znači. Jedan od njih je Jerry Douglas Leget, izvršni direktor Daytonskog muzeja mira. On s ponosom ističe da je ovaj muzej tek jedan od nekoliko u cijelim SAD koji je posvećen miru. Još je više ponosan na činjenicu da je ovaj muzej direktno inspiriran Daytonskim mirovnim procesom u bazi Right-Paterson.

Čim smo mu rekli da smo iz Bosne i Hercegovine, odmah se sjetio važnih detalja.

"Vi ste iz BiH? Vaša zemlja ima značajno mjesto u povijesti našeg grada", rekao je novinarima Nezavisnih uz osmijeh.

Jedno od prvih pitanja koje smo željeli da mu postavimo je o činjenici da malo ljudi u Daytonu zna za sporazum koji je BiH donio mir.

"Svjesni smo da mnogo ljudi ovdje malo zna o ovom povijesnom događaju. Jedan od ciljeva našeg muzeja je da sačuvamo sjećanje i da ljudima u našem gradu ukažemo na činjenicu da je rat u BiH završen pregovorima koji su vođeni ovdje", rekao nam je Leget.

S ponosom nam pokazuje sekciju Muzeja posvećenu Daytonskom mirovnom sporazumu. O samim činjenicama vezanim za pregovore zna mnogo.

Na zidu nam ponosno pokazuje fotografije i imenuje sudionike konferencije, ističući čak i neke nama nepoznate detalje.

JUŽNOSLOVENSKI KLUB:


Karl Dauning, bivši američki marinac koji je rođen u Daytonu, još je jedan Amerikanac koji ima posebnu vezu sa Daytonskim sporazumom, ali i sa bivšom Jugoslavijom.

On je član Južnoslovenskog kluba Dayton, koji okuplja narode bivše Jugoslavije i kao misiju ima predstavljanje bogate kulturno-umjetničke tradicije južnoslovenskih naroda. Klub je postojao mnogo prije rata.

"Kada se Jugoslavija raspala, mi smo odlučili da nastavimo. Mislim da smo jedini klub u SAD koji i dalje okuplja sve ljude iz bivše Jugoslavije na jednom mjestu", rekao je on.

Razlog zašto se rođeni Amerikanac našao u Jugoslovenskom klubu vrlo je jednostavan i romantičan: ljubav. Karlova priča i istorija kluba su toliko zanimljivi da bi zaslužili i posebnu reportažu, ali ovdje imamo mjesta da ovu nevjerovatnu priču ispričamo samo u kratkim crtama: kada se Karl krajem osamdesetih vratio iz vojne službe, prijatelj mu je ponudio da postane član tadašnjeg Jugoslovenskog kluba i tu je naučio plesove iz bivše Jugoslavije. U ovom klubu je sreo Ljubicu, koja je uskoro postala njegova supruga. Karl je danas postao veliki ljubitelj i poznavalac srpske, hrvatske i bh. tradicije. Osim plesova, Karl je "ekspert" i u pripremanju ćevapa, srpske šljivovice, teletine ispod sača i brojnih drugih "specijaliteta" sa našeg podneblja, a o tome ima i poseban kanal na YouTubeu. U šali nam kaže da je najveća posjećenost upravo iz Srbije.

"Srbijance najviše zanima moj video o pripremi teletine ispod sača. Nekako mi je zanimljivo da o tome uče od Amerikanca", priča nam on uz osmijeh.


Klub je ipak mnogo puta bio angažiran u vezi sa održavanjem godišnjica potpisivanja Daytonskog sporazuma kasnijih godina. Naredne godine, povodom 20. godišnjice Daytona, oni su aktivni organizatori, a očekuje se da će, pored visokih zvanica iz bivše Jugoslavije, događaju prisustvovati i najviši američki dužnosnici, uključujući i Billa Clintona.


HOTEL "HOPE": 

Naša posjeta Daytonu bila bi nepotpuna da nismo posjetili i samo mjesto gdje su zaraćene strane mukotrpno pregovarale i na kraju uspjele dogovoriti mir.

Hotel "Hope" povijesno je mjesto iz kojeg potječu one već čuvene fotografije Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića na završnoj konferenciji na kojoj je priopćeno da je postignut mir.

 Iako ima simbolično ime, naziv hotela ne znači nada, već je hotel dobio ime po Bobu Hopu, američkom glumcu i komičaru, kojem je američki Kongres dodijelio titulu počasni veteran američke vojske. Uprkos tome, brojnim novinarima koji su tada pratili daytonsku konferenciju, nije promakla simbolika u nazivu.

U hotelu "Hope" danas malo toga podsjeća da je to mjesto na kojem su održani pregovori. Tek nekoliko fotografija s motivima tokom pregovora u holu hotela govori nešto o tome šta se na ovom mjestu dešavalo 1995. godine. Naziv konferencijskog centra "Richard Holbrook" takođe podsjeća na pregovore.

Ni radnici u hotelu ne znaju gotovo ništa o samom događaju. Jedan od njih nas je uputio u veliku svečanu salu desno od recepcije, rekavši da je to mjesto na kojem su vođeni pregovori. Imali smo sreće da smo tu zatekli Seana Randisha, jednog od nekoliko radnika koji su svjedoci pregovora.

Sean je i tada, kao i danas, radio na namještanju sale za različite konferencije koje se održavaju u hotelu. U listopadu  1995, u hotel su došli ljudi iz Pentagona i rekli Upravi da hitno mora pripremiti konferencijsku salu za mirovne pregovore.

"Čim smo to saznali, izbacili smo sve goste iz hotela i pripremili sve što je od nas bilo traženo", prisjeća se on.


DETALJI KONFERENCIJE:

Kaže da je tokom cijele konferencije bilo puno tajanstvenosti, napetosti i nervoze.

"Bilo je dosta mapa. Različitih mapa. Nikad nisam vidio toliko mapa. Nema šanse da se sjetim koliko. Stalno su ih unosili i iznosili. Bilo je i galame i ljutnje. Bilo je i psovki, svega, pogotovo što su se više približavali krajnjem roku do kada je moralo biti postignuto rješenje. Nekoliko puta su htjeli da idu kući.

Holbrook i ostali organizatori bukvalno su ih molili i sve s koferima vraćali u hotel da ostanu još malo", priča on.

Rekao je da su izaslanstva spavala i živjele odvojeno, u drugom dijelu baze. U određeno vrijeme dovodili bi ih u hotel da bi nastavili razgovore. Nekad bi, kaže, dolazili u šest ujutro, a nekad ne bi odlazili na spavanje do tri ili četiri ujutro. Sean i njegove kolege su doslovno  morali dežurati 24 sata, a nekad bi tek deset minuta pred početak razgovora saznali kakvu konfiguraciju stolova moraju pripremiti.

"Bilo je teško, ali nismo se žalili. Osjećali smo da smo dio povijesti, nečeg važnog i da doprinosimo da u BiH prestane rat. Nismo puno pričali sa vašim političarima. Sve je otprilike bilo: 'Dobar dan, kako ste', poneki osmijeh i slično. Bili su ljubazni prema nama, toga se dobro sjećam. Imenom, sjećam se Miloševića. Ostale bih prepoznao da ih vidim na slici, ali zaboravio sam njihova imena", ističe on.

U sklopu hotela nalazi se još jedno legendarno mjesto - bar "Packy's", koji se nalazi preko puta konferencijske sale. Tu su delegacije jele, a znalo se, kako se prisjeća Sean, nekada i popiti koju više.

"Neki kažu da je ovdje uz čašicu ispregovarano barem pola sporazuma. Ja ne znam, ali sjećam se da je bilo prilično veselih trenutaka", kaže on uz osmijeh.

I Seana smo pitali za mišljenje zašto toliko malo toga u Daytonu, pa čak i u samom hotelu, podsjeća na ovaj sporazum.

"Znam da su razgovarali da će od ovoga napraviti muzej, ali ne znam dokle se stiglo s tim. Trebalo bi sve možda bolje označiti. Možda bi trebalo unijeti i u edukaciju djece u školama umjesto nekih drugih stvari. Šteta je što se tako malo zna. Jer do trenutka dok su to potpisali na ovom mjestu, ljudi su umirali. Nakon potpisa, umiranje je prestalo. To je velika stvar", kaže on.

  • Nijedan komentar nije pronađen

Komentirajte na članak

0
na vrh članka